…San… bajka … ti i ja…
…dvoje likova slučajno spojenih na filmskom platnu života…
…San … bajka.. ti i ja…
…u vrtlogu strasti bez ljubavi kao poznanici ili tek slučajni prolaznici…
…San… bajka… ti i ja…
…glavni glumci nedovršenog filma…
…ljubić…komedija…drama…horor…
…svejedno…
…radnja je već isfurana…
…vrlo poznata scena…
…kraj…
…Noćna mora…horor… ja i … bol…

koliko sam se samo puta odlučila promjeniti...
ili pak samo poraditi na sebi... i uvijek se nađe nešto važnije od toga... zaboravim na ono što mi nedostaje... tražim sitnice koje će mi zaokupiti pažnju dok se vrtim iz dana u dan... tražeći rješenje za ono što mi je na dohvat ruke...
bojim li se izgubiti sve i krenuti iz početka...ne...to bi bilo prejednostavno i besmisleno... izbrisati bol koja me ojačala... izgubiti padove koji su me doveli na ovo što sam sada....svaki trenutak koji sam proživjela je dio mene...
zar da promjenim sve što sam do sada postala... ima li išta u meni što je vrijedno uspomene...često sumnjam u sebe... dovodim se u situacije da moram odustati... jer je to najjednostavnije riješenje... još ako je jednino... ne osjećam grižnju savjesti zbog upropaštavanja osobnosti...
ali ipak...u dubini duše znam da moram izgraditi čvršći stav... odrediti nove vrijednosti koje ću cijeniti...
iz dana u dan se borim sa novim zaključcima.. činjenicama koje nas vode novom početku... pokušavam ih ignorirati no oni me proganjaju kud god pošla.. promjeniti se... ne... možda samo ispraviti pogreške... steći nove osobine.. koje će mi pomoći u ostvarenju ciljeva...
još uvijek sam dijete koje želi ostvariti svoje snove.. tajanstvene želje.. puste iluzije koje stavljaju osmijeh na lice... poslijednja nada koja ti ostane kad pomisliš na odustajanje...
da li je moguće ispuniti snove... svoja najviša očekivanja... korak koji te djeli od pobjede i konačnog pada... jer to razočarenje bi zaista bio poslijednji korak u propast...
no snove ne smijemo ignorirati. oni su odraz stvarnosti koji nam pomaže preživjeti realnost..
pustimo li sve... prepuštamo se ružnoj sudbini onih koji su shvatili što je svijet... drugi nas vode svojim putevima.. ali svatko treba izabrati svoj... zato odlučujem odabrati ne onaj koji je najkraći nego onaj koji je najplemenitiji...
u situacijama u kojima se svakodnevno nalazim želim postupati odgovornije.. biti svjesnija onoga što slijedi.. usuditi se postupiti drugačije od svih... koliko je to ustvari teško... okrenuti se protiv svih i hodati svojim putem, graditi svoje građevine do cilja... možda je to jedini pravi put... želim pokušati...
odgovornije, zrelije, sigurnije...
pokušat ću oživjeti snove... možda je to pomalo djetinjasto.. no želim se osjećati bolje...
ne želim više ni dana pomisliti... što bi bilo da sam drugačije postupila.. ili samo da sam reagirala... bih li dobila ono što sam željela...
tajanstvenost... osobina koju najviše želim i cijenim... steći ju pod svaku cijenu... hmmm... snovi se počinju ostvarivati...još danas...

prvi put pišem sa namjerom da iznesem realne cinjenice a ne nesto sto me pukne u naletu inspiracije....
ali kako ce zavrsit to neznam... mozda cak i budem pisala kao i inace.... vidjet cemo....

ponovno sjedim u tami... prisjecam se noci provedenih snjim... slike mi lete pred ocima, razmisljam o nasim razgovorima... sve mi to nedostaje....
razgledavam prostoriju oko sebe... nisam ni skuzila da sam sama... odlazim na balkon smirit lošu naviku - zapalit jednu.... pogled mi je privuklo nebo obojano u milijun boja... vatrena kugla silazila je sa zemlje i padala u pjenušavo more... polako se spuštala i gubila iz mog pogleda... ostalo je još samo nekoliko trenutaka da joj se divim... tone u more i njezina vatra se gasi u sekundi... nesto tako lijepo nestalo je u trenutku... nesto cemu sam se divila izgubilo je sjaj ali pred ocima mi jos stoji ta lijepa slika....
koračam polako prašnjavim putevima koji vode do obale... sjedam uz samo more... ono me smiruje ali nikako da mi iz glave izbrise one trenutke snjim.....
bila je to jedna divna vecer.. samo nas dvoje... tama nas je okruzivala... jedino je skoro puni mjesec blistao na plavom nebu obasjavajući nam put... imali smo vrlo malo vremena da budemo sami ali ni vječnost mi ne bi bila dovoljna...
uzivala sam u svakom njegovom pogledu, pozorno sam slušala svaku njegovu riječ....željela sam da nikad ne zavrsi ova vecer... pricali smo... bio je tako poseban.. tako jednostavan i iskren a ustvari tako kompliciran i tajanstven... to me neopisivo privlačilo... htjela sam otkriti njegove tajne.. .željela sam biti samo snjim...
njegove duboke smeđe oči približavale su mi se....priblizavao mi se sve vise... pogled mi se konacno odvojio od njegovih smeđih očiju i zapeo za usne... bile su samo nekoliko centimetara od mojih... srce mi je kucalo 200 u minuti....i konacno se dogodilo.... usne su nam se savrseno spojile kao da su prije bile jedno... bilo je božanstveno... nesto neopisivo...

ta vecer ce ostati zapamcena... jer tiho noci smo bili zajedno.. kao stvoreni jedno za drugo.. svaka njegova rijec mi je odzvanjala.. svaki njegov pogled mamio me k njemu.. pokušala sam biti jaka i odupirati se.. ali nisam mogla... toliko sam to željela da nije bilo važno.. poslijedice će biti minimalne spram toga koliko to zelim...
ali ova vecer ipak prekratko traje... odlucujemo se vratiti...
potajno me drzi za ruku.. gleda me da nitko ne skuzi... uzivam u svemu tome... za kraj mi je dao poljubac i rekao vidimo se... nadam se...ponovno... slijedeci dan sam treperila od srece.. ali tada sam se sjetila da je sve to samo prolazna stvar.. on je zeljan razgovora i akcije... ali ne i ljubavi.. to ima... za to mu nisam ja potrebna... suza je kliznula niz lice jer zeljela sam ga samo za sebe..
znala sam da je to nemoguce.. ali odlucila sam da cu se ponovno vidjeti snjim... bila sam spremna snositi poslijedice... bila sam spremna na sve samo kako bih opet vidjela smeđe oči... čekao me je na našem mjestu.. usla sam u auto..ali ga nisam ni pogledala.. nisam htjela da me opet privuce sebi.. zeljela sam samo razgovarati, jer vise ne zelim patiti zbog onoga sto nije vrijedno mojih suza... on je sutio.. cekao je da ja prva pocnem... samo sam rekla vozi...
Ovaj puta nije bilo ni mjeseca ni zvijezda... ostala sam sama...
nakon jos jednog pogleda shvatila sam da sam zaljubljena... taj osjecaj koji je dugo bio skriven sad se ponovno probudio i neda mi mira..
no odlucila sam.. od toga nema nista... samo cemo razgovarat.. i tako je i bilo...
svakom rijecju me sve vise obmanjivao.. nisam nista vidjela osim njega.. bili smo samo nas dvoje al opet samo razgovor.. dugo smo pricali.. shvatili smo koliko nam je obojma vazno nase JA.. na isti nacin gledamo ljude oko sebe.. imamo slicne probleme al ipak gledamo na svijet razlicito..
i to nam se svidjalo.. smijali smo se bili ozbiljni kao da se znamo cijeli zivot...
vrijeme je prolazilo i ja sam morala kuci.. naravno po stoti put je bio kavalir i ponudio se da me odveze.. dok smo se vozili gledao je vise mene nego cestu.. kad smo stali nismo se mogli odvojit.. zeljeli smo cijelu noc provesti zajedno ali to je bilo nemoguce...pozdravila sam ga i izasla iza auta... tih par koraka mi je bilo neizmjerno dugo... nisam se htjela okrenut a on nije htio otici.. mahnula sam mu i uletjela u kucu...

sjela sam na stepenice i tiho zaplakala... znala sam da je nemoguce da budemo zajedno... znala sam da je to sto cinim velika pogreska ali ipak sam bila sigurna da bih ju u svako trenu ponovila....

ponovno zaljubljena... u smeđe oči..........


svakim danom sve više patim za smeđim očima
mjesec, anarhija,radoznalost, korak, opasnost
tajnovitost, razočarenje, ambicije, brzina, anarhija, laž, korak, osobnost

ATTACK
hladnoća, ravnodušnost… to je ono što sad osjećam!
konačno su se izguBili osjećaji…
vraćam se u svoj svijet…
svijet bez boLi, svijet u kojem mi nitko ništa ne može!
zašto bih patila zbog nekih stvari A drugi se ni ne obaziru…
zašto bih ja bila jedina kojoj je stalo…. zašto?!?
treba biti boraC….
ima milijun pitanja na Koja pokušavam dati odgovor…
ali ni sama neznam što će mi ti odgovori…
kao da bi oni promjenili svijet…
možda samo treba živjeti i ne obazirati se na poglede i krikove pokvarenih ljudi….
Ali tko može tako živjeti?
čemu sve???
moj imaginarNi (za mene stvarni) svijet me čini sretnom…
ponekad čak poželim zauvijek ostati u njemu…
no iz transa me budi nova bol… ponovno… ponovno me ubija…
ne moGu to spriječiti jer, ma koliko željela biti bezosjećajna ne mogu…
jEr još uvijek sam čovjek…bar jednim djelom…
taj mali dio mog ljudskog bića pomaže mi da izdržim svjetLost…
to odvratno blještavilo koje me razotkriva užasnutim facam pokraj mene
oslabila sam!
moram poD hitno skupit snage… moram u lov…
uskoro će noć… najbolje vrijemE za lov
izmorena sam ali noć me skriWa u sjenu…
bešumno I tiho vrebam žrtvu…
iz najmračnijeg ugLa čekam pravi trenutak…….
postajem besmrtna…
sLobodna….
čovjek u meni umire…
ostajem samo ja…
nepobjediva…
…..JA…..

Zašto se ljudi uopće rađaju sa savješću?! Za razlikovanje dobra i zla nam ne treba savjest. To je onaj glasić koji nas pokušava pretvoriti u dobrog čovjeka koji ne može opstati u ovom svijetu. Vjerujem da svaki čovjek ima savjest ali ju on formira po svojim željama. Mi sami odlučujemo hoćemo li ju poslušati ili ne. Zašto živjeti po savjesti, kad nam ona u većini situacija odmaže. Kada poslušam savjest većinom ne ispadne dobro. Volim drugima pomagati ali kad meni treba onda nikoga nema uz mene. To me svakog dana sve više i više boljelo. Ožiljci su se redali jedan za drugim. Svakog dana sam pucala po šavovima jer nisam mogla shvatiti zašto mi to drugi rade. Jednog dana mi je pukao film. Odlučila sam prestati patiti zbog toga što drugi imaju neispravnu savjest. Odlučila sam, zauvijek se odričem savjesti. Odričem se onog glasića u glavi koji mi je otežavao život. Sada počinje novo poglavlje mog života. Više me nitko ne može povrijediti jer na sve sam spremna. Ponekad zažalim zbog toga. Ali promijenila sam se. Kad lažem uvijek lažem u oči i nikad mi ne bude krivo zbog toga. Laž je moja prijateljica koja me uvijek izvlači iz neprilika. Nakon ovih godina postala mi je sasvim normalna, čak štoviše, nerazdvojne smo. Više se ne moram truditi kako bi smislila neku priču, one dolaze same od sebe. Kada malo bolje razmislim ja imam savjest koja je nekad bila sasvim ispravna ali sam ju upropastila ja svojim ignoriranjem.. možda zbog bijega od stvarnosti. U početku sam ju nakon nekih laži, prevara… i mogla čuti, osjetiti, ali više ne. Ona se zavukla u najtamniji dio mog srca i odande ne izlazi. Život bez savjesti je odličan u većini situacija, jer ovaj svijet ti ne daje vremena da se osvrćeš za pogreškama. I tako nakon svake pogreške i svakog pada treba se ustati i nastaviti dalje… jer doći će bolja vremena, netko tko je vrijedan naših riječi „oprosti“ … netko tko je dovoljno moćan da probudi našu savjest iz višegodišnjeg sna… da ponovno budemo oni stari… ljudi sa srcem… ljudi koji vole… ljudi koji imaju snove…

Dok sjedim i gledam ovo tmurno nebo, mašta me vodi u prošlost. Kao što su ovi oblaci tmurni i gusti takve su i moje misli. Zašto mi život oduzima sve što volim? Zašto ne mogu biti sretna i bar malo uživati u životu? Ne znam, sve je to sudbina! Neki kažu da sami krojimo svoju sudbinu ali ja ne vjerujem u to, da je tako mogli bi izbjeći sve ružne i bolne trenutke koji nas sustignu kad to najmanje očekujemo, koji nas povrijede i ostave ožiljke na našem srcu. Ne znam koliko tih biljega mora biti ali jedno znam, moje srce više ne može izdržati ni jedan. Previše ih je! Moje srce nije od kamena ili čelika kao kod nekih ljudi. Kad smo već kod tih ljudi, da li oni znaju što je ljubav?!?.. (dio posvećen njemu) Hvala što si me naučio da su muškarci kreteni. Ti si ostavio najdublji biljeg na mom srcu i zaslužuješ posebno mjesto, vjerovala sam ti na svaku tvoju riječ, voljela sam te i zbog toga sam patila a ti ćeš poslije shvatiti što si izgubio! Uživala sam u tvom društvu nestrpljivo išekivajući svaki naš ponovni susret.. do jednog dana. Srušio si sve kao kulu od karata, govorio si mi da misliš ozbiljno, da me „voliš“ ali sve su to bile glupe laži! Htio si samo jedno a kasno si shvatio da od mene to nećeš dobiti. Nisi ozbiljno shvatio moje riječi: volim te budalo mala al nije mi žao što ti nisam dala! Ali to je sada prošlost... zaboravit ću to, preboljet ću te... na greškama se uči.
Ponekad mi se čini da je ljubav samo iluzija, pusta sjenka mojih maštanja ali tad pogledam ovaj svijet oko sebe i shvatim da to nije tako. Ja želim da ljubav postoji jer ona daje snagu i hrabrost za životnu borbu... samo što je prava ljubav rijetka...
Kad realno pogledam ne bih te smjela napadati zbog tvojih postupaka, ja sam isto činila mnoge pogreške koje su zapečatile moju sudbinu...
Takvi ljudi kao što si ti su me učinili hladnom... obilježili ste me za cijeli život... hvala vam na tome ... jer ako već ne mogu postati netko i nešto pokazujući svoje osjećaje, bit ću bezosjećajna te ću tako nešto postići. Neki osjećaji koje skrivaš u sebi te ponekad ojačaju. Ali tu je moja prijateljica Tama koja me nikada ne napušta, koja skriva moje suze kad više ne mogu izdržati. Ljudi su zli, ne paze da li će nekoga povrijediti, nije im do toga stalo. Eh ako su takvi ljudi „cool“ postat ću i ja takva. Nije me više briga tko što govori i hoću li ja koga povrijediti svojim riječima.
Ne mogu više držati sve u sebi. Izjeda me, proždire me iznutra! Svakog trenutka se bojim hoće li me još netko povrijediti, čekam, ali do kada!
Od kada sam se morala oprostiti od tebe, nisam više cijenila prijatelje. Nisam vjerovala u povjerenje i to me uništilo. Nekada su mi prijatelji bili sve, voljela sam ih više od svega ali to je nestalo, rasplinulo se u sekundi... Zašto....ne znam...nikad neću saznati....
Od sada sam sama. To me jedino tješi i jedino tada mogu biti ono što jesam... u tami i samoći mi nitko ne može nauditi...

I don`t know what to do...
Cause I wanna be with you...
But you broke my spirit...
You don`t deserve me... I know that...
But still... I love you....
Love is game without rules...
and you think that you are someone who can change that.
Chill out!!!!
You are selfish...you think only about yourself....
Why do you say that you love me...You lie to me....
I hate you... but I can`t live without you...
I will always remember your hugs... and kisses...
and your lies...I know that...
you left scarf on my hart... you hurt me...
but doesn`t matter...
I became bad girl...you created me...
You started indifference in me...
Now I´m alone... and I´m happy....
I don´t need you...you`re selfish motherfucker...
This world have enough bastards who remind me on you....
And ... finaly... I have one hot, litle present... just for you...
.....Big kiss from hell...your BLACK ANGEL!!!!